Emilija Spajić

Po struci sam magistra edukacijske rehabilitacije, a više od dvadeset godina profesionalnog života provela sam radeći s ljudima u području ljudskih potencijala.
Negdje putem shvatila sam da me, puno više od procesa, procedura i organizacijskih shema, zapravo oduvijek najviše zanimalo ono što se događa čovjeku - što ga pokreće,
gdje zapne, zašto ostaje tamo gdje mu više nije dobro i što mu treba da bi napravio nešto drugačije.

Možda zato moj dolazak u psihoterapiju nije bio veliki zaokret, nego prilično logičan nastavak puta.

Ne vjerujem previše u univerzalne recepte za život. Da postoje, vjerojatno bismo ih već svi pročitali i "riješili stvar".

Vjerujem u odnos, kontakt i iskrenu znatiželju prema tome što nam se događa. U terapiji mi je važno da čovjek ne dobije još jedno mjesto na kojem će mu netko govoriti kakav bi trebao biti, nego prostor u kojem može malo bolje upoznati kakav jest - što osjeća, što treba, što radi sebi i drugima i što možda više ne želi raditi na isti način.

Kao terapeutkinja sam topla i podržavajuća, ali nisam samo netko tko će klimati glavom.
Pitat ću, primijetiti, ponekad izazvati i vratiti ono što čujem i vidim. Uz razgovor koristim iskustvene geštalt tehnike, rad s tijelom, polaritetima i različite kreativne eksperimente -uvijek prilagođene osobi koja sjedi preko puta mene.

Posebno me zanimaju teme odnosa i granica, životnih tranzicija, anksioznosti, gubitaka, preispitivanja vlastitih izbora te trenutaka u kojima stari način života više ne funkcionira, a novi još nije sasvim pronađen.

I možda mi je upravo to najdraži dio terapije: trenutak kada osoba počne sebe gledati malo jasnije - i shvati da ima više izbora nego što je mislila.