Terapijska priča: Skriveni svijet autizma kod žena

Iskrica i skrivena krila

U jednom velikom gradu, u uskoj ulici, u visokoj zgradi, u stanu broj 8, živjela je jedna posebna djevojčica.

Kad je došla na ovaj neobični svijet i prvi put otvorila oči, snažni snop svjetlosti preplavio je njezino malo biće. Tada je osjetila da je stigla na svijet koji će često biti previše za nju. 

Svijet je bio bučan. Pun svjetla, lica, pokreta i riječi koje su dolazile prebrzo.

Kako je rasla, postupno je odlučila svoje nježno, razigrano biće skriti u sjenu. Ondje je bilo sigurnije. Ljudski pogledi znali su biti prodorni, riječi preglasne, a njihovi pokreti brzi i nepredvidivi.

Jednoga dana dogodilo se nešto posve neobično.

Na njezinim su leđima počela nicati mala krila.

Kao što je, u poznatoj priči, Pinokio postao dječak, tako je djevojčica iz ove priče polako postajala leptir.

Njezina mala, šarena, ali krhka krila bila su nevidljiva drugim ljudima. Mogli su ih vidjeti samo u rijetkim trenucima kada bi ih obasjala nježna i topla svjetlost.

Djevojčica je polako izrasla u djevojku, ali su njezina krila ostala mala i skrivena. Hodala je svijetom izbjegavajući poglede i neprestano razmišljajući kako bi se trebala prilagoditi da je ljudi prihvate i zavole.

Jednog dana, osjetila je tihe i nježne pokrete na svojim leđima. Začuđeno je počela istraživati leđa svojom rukom. Kada je ruku položila na mala krila, ona su oživjela, a djevojčica skrivena u njima počela je razgovarati s njom.

"Bok.“, provirila je djevojčica razbarušene kose, bosih stopala i očiju punih znatiželje.

„Ja sam Iskrica.“

„Zašto se zoveš Iskrica?“

Iskrica se nasmiješila.

„Jer kad me sakriješ, svijet postane malo tamniji.“

Od toga dana razgovarale su kad god bi ostale same.

Iskrica nije razumjela zašto se ljudi pretvaraju.

„Zašto kažu da im je nešto lijepo ako im nije?“

„Zašto se smiju kad im nije smiješno?“

„Zašto govore jedno, a misle drugo?“

Djevojka nije znala odgovore.

Samo je slegnula ramenima.

Iskrica je uvijek govorila ono što misli. Ponekad bi zbog toga zbunila ljude. Ponekad bi ih nasmijala. Ponekad naljutila.

Ali nikada nije znala biti drugačija.

Kad bi čula glazbu, zaplesala bi gdje god bila.

Kad bi buka postala prejaka, pokrila bi uši i šapnula:

„Previše je.“

Mogla je satima promatrati oblake i u njima pronalaziti životinje, gradove i zmajeve.

Na putu bi zastajala zbog neobičnog kamenčića ili lista neobične boje.

Primjećivala je sitnice koje su drugima promicale.

„Požuri“, govorili su joj.

Ali Iskrica nije razumjela zašto je toliko važno stalno žuriti.

Kako je djevojka odrastala, postajala je sve vještija u promatranju drugih.

Učila je kada treba šutjeti, kako se smijati, što reći, kako gledati u oči i kako ostati mirna i kada bi najradije skakala, plesala ili pobjegla.

Toliko je dobro sve to naučila da su mnogi mislili kako je baš kao i svi ostali.

Samo je Iskrica znala koliko ju je to umaralo.

„Krila su ti danas tijesna“, rekla bi.

„Znam.“

„Zašto ih ne raširiš?“

„Zato što se bojim.“

Iskrica je sve duže čekala da je djevojka pozove.

Sve dok djevojka gotovo nije zaboravila da postoji.

Živjela je, učila, radila, voljela i pokušavala biti onakva kakvom je svijet lakše prihvaća.

A Iskrica je postajala sve tiša.

Jednoga dana djevojka je ponovno dotaknula svoja krila.

„Jesi li još ovdje?“

Dugo nije bilo odgovora.

Zatim se začuo tihi glasić.

„Jesam.“

„Oprosti, nisam te namjerno sakrila. Samo sam mislila da će tako biti lakše.“

Iskrica ju je nježno zagrlila.

Sljedećeg jutra, svanuo je poseban dan. Nakon što je otvorila oči, pred djevojkom se našao prazan list papira. Pozvala je Iskricu i dala joj kist.

Iskrica je nanijela na papir jednu boju pa drugu boju, treću, četvrtu.

Papir je odjednom postao premalen za sve boje koje su toliko dugo čekale.

Sa svakim novim potezom kista Iskrica je rasla, a zajedno s njom rasla su i krila.

Ne zato što su postala drukčija, nego zato što ih djevojka više nije stiskala.

„Misliš li da će ih sada netko vidjeti?“ upitala je.

„Neki neće“, odgovorila je Iskrica.

„Neki će uvijek gledati samo ono što nedostaje da bi razumjeli.“

„A oni drugi?“

Iskrica se nasmiješila.

„Oni drugi neće prvo vidjeti krila.“

„Što će vidjeti?“

„Vidjet će tebe, cijelog leptira.“

Možda je tada prvi put počela vjerovati koliko je zapravo prekrasna u svojoj neobičnosti.

I da su upravo Iskrica i njezina šarena krila – najprije mala, a zatim sve veća, otvorena i slobodna – razlog zbog kojeg će je prepoznati, razumijeti i zavoljeti svi oni je koji mogu vidjeti i osjetiti. 

Ivana Kovačević