Anksioznost - egzistencijalna perspektiva

Iskustvo života koji živimo je čudesno. Nastali smo u majčinom tijelu i, do čina rođenja, to je bio svijet koji smo poznavali. Već tada smo se susretali s različitim majčinim emocijama i stanjima koja su nas preplavljivala. Ona su uključivala i tjeskobu koju je naša majka osjećala, više ili manje, dok smo rasli i razvijali se u njezinom trbuhu.

Rođenjem smo napustili 'sigurno' mjesto majčine utrobe i suočili se s 'novim' svijetom u kojem bivamo do svoje smrti. Riječi 'sigurno' i 'novim' su pod navodnicima jer često ni majčina utroba nije najsigurnije mjesto za dijete, a time ni 'novi' svijet nije novo mjesto za dijete jer i, svijet u utrobi majke, kao i svijet u kojem smo rođeni nisu posve različiti.

Tijekom života, odrastajući, suočavamo se s egzistencijalnim pitanjima, poput smisla života, smisla boli i patnje, pitanja vlastitog bitka, pitanja smrti i onoga što slijedi ili ne slijedi nakon nje.

Pojam egzistencijalne tjeskobe poznat je odavno, a donijeli su ga filozofi egzistencijalizma, poput Kierkegaarda.

On smatra kako tjeskobu donosi čovjekova sloboda izbora jer čovjek nikada ne može biti siguran u ishod svojih odluka.

Svijet u kojem živimo je svijet polariteta i svega onoga što se između njih nalazi. Tako možemo reći da je svijet sigurno mjesto, kao i da je nesigurno mjesto. Neizvjesnost ljudske egzistencije, kao i strah od smrti, stvara egzistencijalni strah koji pripada svakome od nas. Tu smo, ovdje i sada, tražimo svoj smisao postojanja, pitamo se zašto smo tu, što bismo trebali sa svojim životom, kako da se nosimo s boli i patnjom koje su sastavnice života, kao i sreća i mir.

Promijeniti postavke svijeta u kojem živimo ne možemo. Ono što možemo je prihvatiti dualnost sebe i svijeta. Prihvaćanje ne znači odustajanje. Upravo suprotno, prihvaćanje otvara mogućnosti preuzimanja odgovornosti za svoj život, koja je opet nužna za promjenu.

Kroz rad s klijentima, a i kroz vlastitu introspektivu, svjesna sam da nema apsolutne sigurnosti za koju bismo se mogli uhvatiti da umirimo egzistencijalnu tjeskobu.

Možemo, kroz psihoterapiju, pronaći svoje snage, povećati svoje kapacitete nošenja sa životnim nesigurnostima i padovima, izgraditi sustav samopodrške, kao i sustav podrške u polju.

Važno je sjetiti se, uvijek iznova, da smo društvena bića. Trebamo jedni druge kako bismo se uopće mogli vidjeti, drugi su naše ogledalo koje nam pomaže da učimo i rastemo. Također, važan, ako ne i najvažniji, faktor koji nam može pomoći kod anksioznosti jest da nismo sami.

Kada nemamo kapacitet za suočavanje sa životnim teškoćama, sa anksioznošću, depresijom i ostalim teškim stanjima, nismo sami.

U svemu ovome smo zajedno. Koliko god bili međusobno različiti i imali različita životna iskustva, toliko smo si zapravo i slični, kao što su slični i naši životni putevi.

Ivana Kovačević, savjetodavna geštalt terapeutkinja

Fotografija: Ivana Kovačević